-Piše: akademik Zoran Lakić

O temi da li su privatna pisma akademika samo privatna ponekad se vode i žučni razgovori s uvjerenjem da su obje strane u pravu. Takvih primjera ima sijaset. Možda bi ta tema mogla zanimati i širu intelektualnu javnost. Izazvala bi, svakako, zanimljivu raspravu. Umjesto dalje elaboracije, preći ću na konkretne primjere. Iz prakse CANU poznato mi je da se jedan akademik obraćao svojim prijateljima – po „bijelom svijetu“ sa željom da se ondašnja Jugoslavija – deblokira od svakojake blokade. Pisao je, tako, kolegama u Berlinu, Moskvi, Parizu, Cirihu, Njujorku. Navešću pokoji pasus iz tih pisama.
Pismo prijatelju u Lozani iz decembra 1991. godine „... Ako ste u dilemi ko je ko u Jugoslaviji bio nekad i sad – neka Vam pomogne jedan od udžbenika istorije u Švajcarskoj. Riječ je o knjizi Ota Milera,,Prošlost dostojna pamćenja‘‘ (1969)... Nadam se da će moj nekadašnji student i sam pronaći dosta... napisa o Jugoslaviji – nekad i sad i da će ih na prigodan način – prezentirati tamošnjoj javnosti“ (str. 185).
Citiraću dio pisma američkom prijatelju iz istog vremena:
„Vašu adresu sam dobio od mog kolege dr Milana Bulajića. Smatrao sam da Vi imate mogućnosti da ovo moje pismo plasirate na najbolji način – u američkoj javnosti... Želio bih da shvatite, dragi prijatelji, da su mali narodi vjekovima gradili svoj imidž... – kult pravde, slobode i čovječnosti. Narod takvog nasleđa morao je u istoriji biti na strani pravde i slobode. Zato smo u I i II svjetskom ratu – bili na istoj strani. Hoću da se upitate da li zaista nijesmo – ono što jesmo, a ako jesmo – zašto u američkim medijima – to više nijesmo?! (187)
Iz pisama - francuskom novinaru sa TV Pariz V – 3.4.1994.godine.
„Vaša priča o Sarajevu u blokadi budi emocije. Pričom o Simfonijskom orkestru – Vi ste ispričali priču o tragičnom trenutku ovog istorijskog grada... Vaša poruka da je moguć suživot ljudi raznih nacija – nalazi potvrdu u činjenici da smo prije ovog rata 1991-1994. godine, imali u našoj Jugoslaviji na stotine hiljada mješovitih brakova i oko 2.000.000 Jugoslovena. To međusobno zbližavanje zasmetalo je drugima: i kada se stvarala Jugoslavija 1918. i kada ju je Hitler razbojnički razbio 1941. godine. Citiraću Vam jedan dokument da biste sasvim bili sigurni ko nam je i zašto razbijao to naše jugoslovensko „jedinstvo u raznolikosti“. Riječ je o dokumentu Vatikanske provinijencije: „U školama ih uče da smo mi i Srbi jedan narod. Razlike se gube, nestaju – oni se međusobno žene. Srbi i Hrvati će se stopiti, pretvoriti u jedan narod... pretvoriće se u Jugoslovene, ako mi to ne spriječimo“. Reći ću Vam još da je Vatikan posljednji u nizu država priznao Jugoslaviju – stvorenu 1918. godine, i da je prvi priznao njenu razgradnju 1992. godine kada su se odvojile kao samostalne države Hrvatska i Slovenija. Vi ste, dragi prijatelju, napravili emisiju koja približava našu tragediju milionskom TV gledalištu. Stara je pouka još iz rimskoga doba da pisci „koji svjesno prećutkuju događaje – vrše isto tako svjesnu obmanu, kao oni koji pišu o onome što se nije dogodilo“.
Evo i kratak izvod pisma upućenog ruskom akademiku Kumanjovu – u Moskvi 10.4.1994. godine: „Poštovani akademiče i dragi prijatelju, blokirani smo sa svih strana. Ništa ne može k nama, ni mi ne možemo nikuda. Blokirane su i vijesti o onome šta doživljavamo i kako drugi sve to vide. Ovo moje pismo je, na neki način, nastavak, tih mojih moskovskih besjeda. „Razmišljam i pomalo se plašim da i kod nas prodire američki način življenja u osnovi kada je latinska mudrost pro domma sua, ili kako Englezi kažu – Sve je prolazno, samo je vječan interes. A htio bih i dalje da vjerujem, da sa istoka svijetlo dolazi (ex oriente lux), ili makar da ostanemo svoji na svome – tu gdje smo uvijek bili – Istok na Zapadu, i Zapad na Istoku. (196)
Na kraju ću citirati i izvode iz pisma upućenog ambasadoru OUN u Njujorku – Odu Nobuakiju 25.1.1994.godine: „Naše prijateljstvo me obavezuje da Ti napišem ovo pismo. Izolovani smo od ostalog svijeta. Vijesti koje otuda dopiru ne slažu se sa onim što mi vidimo i čujemo na našim TV programima. Ima još nešto što nas veoma čudi i iznenađuje. Zvanični izvještaji visokih funkcionera OUN koji borave u našoj zemlji, vide našu nesreću upravo ovako kako Vam pišem. Evo šta je kanadski general Mekenzen tada rekao: „Minobacači su stacionirani pored bolnica, artiljerijska oružja pored škola, oružje se prenosi kolima Hitne pomoći. Nikada nijesam vidio da se Crveni krst toliko zloupotrebljava kao ovdje na objema stranama“. Ovaj kanadski general je ubrzo napustio položaj komandanta UN u bivšoj Jugoslaviji“. Mi danas nemamo pravo ni da bolujemo, nemamo ljekova ni da se liječimo. Studenti često odsustvuju sa predavanja jer su autobusi zbog nedostatka goriva – neredovni, a i autobuske karte su skupe. Jedan student koji se hrani u studentskoj menzi – kaže mi da je gladan. To me zaboljelo. Ipak sam mu rekao da za sve vrijeme mojih studija – nikada nijesam bio sit. Lagao sam ga. Upravo u ovom trenutku na našem TV dnevniku čujem tekst apela njemačkih intelektualaca iz Hajdelberga, koji je upućen njihovom kancelaru Kolu sa zahtjevom da pokrene inicijativu za ukidanje sankcija prema Jugoslaviji. Ovaj detalj bilježim i žalim što sličnu akciju nijesam mnogo ranije čuo da je pokreću tvoji sunarodnici makar zbog prijateljstva koje smo izgradili za vrijeme tvog ambasadorovanja u Jugoslaviji i čestih posjeta Crnoj Gori“.
Nakon navedenih primjera, opet slijedi pitanje: da li je to samo privatna stvar akademika?
Navešću i još koji primjer u 2017. godini. U CANU je održana čitava serija predavanja o Njegošu. Tako smo saznali dva bitna podatka: da je Njegoš napisao Istoriju Crne Gore – za potrebe jednog francuskog izdavača. Iz predavanja drugog akademika saznali smo da je Valtazar Bogišić – imao svog francuskog izdavača, koji mu je objavljivao radove na francuskom jeziku. Iza toga je uslijedilo pismo, opet: da li privatno, da li je, možda tom francuskom izdavaču, Njegoš ponudio rukopis svoje Istorije Crne Gore?
I opet isto pitanje, da li je to privatna stvar zainteresovanog akademika ili, i u ovom slučaju – ova inicijativa ima širi karakter.
Da li su navedeni primjeri samo lična stvar, ili, pak imaju šire značenje? Akademici su en general - javne ličnosti, pa njihove lične inicijative, valjda, imaju širi društveni značaj.